pčela kruži nad dragomiljskom cvasti,
ribar svoju blještavu mrežu krpi,
skaču u moru veseli delfini,
oluka se svojih drže vrapci mladi,
i zmiji zlatnu kožu valja imati.
U danu smaka svijeta
žene šeću poljima sa kišobranima,
pijanica spava na ivici travnjaka,
piljari dovikuju ulicama,
i barka žutog jedra ostrvu doplovljava,
na povjetarcu zvuči violina,
i noć se ozvjezdana otkriva.
A ovi što čekali su munje i gromove,
sad ogorčeni su.
A oni što su čekali znake i arhangelske trube,
ne vjeruju da će to i desiti se,
dokle li su sunce i mjesec na nebu gore,
dokle bumbar progoni ružu,
dokle li se bude rađalo rumenkaste djece,
nikoga u uvjerenju da bi to moglo i zbiti se.
Samo sijedi starac što bi prorokovao,
ali prorokom ne biva, jer drugo zanimanje ima,
pripovijedajući i paradajz vezujući:
neće biti drugoga kraja svijeta,
neće biti drugoga kraja svijeta.
Prekrojio sa poljskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
